I izmrvi Sundarika Bhāradvāđa onu pogaču u vodu u kojoj živih bića nema. I dok je mrvio pogaču, ona voda poče da šišti i pišti, a po površini su se širili vodena para i dim. Baš kao što plug koji je ceo dan na suncu bio, kad se baci u vodu, počne da šišti i pišti, a po površini se šire vodena para i dim, isto tako dok beše i sa onom žrtvenom pogačom. Na to brahman Sundarika Kasibhāradvāđa, uznemiren i kose nakostrešene od straha, otide do Blaženog i stade sa strane. Na to se Blaženi obrati brahmanu Sundarika Bhāradvāđi ovim stihovima: „Brahmane, dok sakupljaš drva za lomaču, ne zamišljaj da te spoljašnja dela pročišćuju. Znalci kažu da se pročišćenje ne postiže tragajući za njim izvan sebe. Odbacivši sasvim paljenje drva, ja, brahmane, u sebi vatru palim. Uvek sa vatrom, uvek uma koncentrisanog, ja sam arahant, svetačkim životom živim. Gordost je tvoj tovar, brahmane, bes je tvoj dim, a laži pepeo. jezik ti je žrtvena kutlača, a srce oltar; obuzdano sopstvo svetlost je čovekova.