„A koja to vrsta osobe, monasi, ne nanosi bol sebi, niti praktikuje mučenje sebe, a isto tako ne nanosi bol drugima, niti praktikuje mučenje drugih; ona koja, pošto ne muči ni sebe ni druge, jeste ovde i sada bez žudnje, stišana i ohlađena, živi ispunjena blaženstvom, postaje oplemenjena. „Tako se, monasi, Tathāgata pojavljuje u ovom svetu, plemenit i potpuno probuđen, usavršen u znanju i ponašanju, srećan, znalac svetova, nenadmašni vodič onima kojima je potreban putokaz, učitelj božanskim i ljudskim bićima, budan, blažen. Snagom vlastite spoznaje razumeo je i zna da objasni ovaj svet, sa njegovim božanstvima, Mārama i Brahmama, zajedno sa pokoljenjem isposnika i brahmana, plemenitih i običnih ljudi. U skladu sa njegovom formom i suštinom, on propoveda ovo učenje divno na početku, divno u sredini, divno na kraju. On je oličenje svetačkog života, tako celovitog i pročišćenog.” Onda kućedomaćin ili kućedomaćinov sin ili neko rođen u nekom drugom klanu čuje Dhammu. Kad čuje Dhammu, stiče poverenje u Tathāgatu. Ispunjen poverenjem, ovako razmišlja: „Domaćinski život je skučen, prašnjav put. Svetački život je poput širokog polja. Nije lako u kući praktikovati svetački život potpuno savršen, potpuno čist, nalik uglačanoj školjki. Šta ako bih obrijao kosu i bradu, obukao žuti ogrtač, napustio domaćinski život, te otišao u beskućnike?” A kasnije, napustivši mali ili veliki imetak, napustivši mali ili veliki krug srodnika, obrije glavu i bradu, obuče žuti ogrtač, ostavi iza sebe domaćinski život i postane beskućnik.