“Bhaddāli, zamisli oštroumnog krotitelja konja koji nabavi dobro, čistokrvno ždrebe. Prvo ga navikava da na sebi nosi oglavinu. Dok vežba da se navikne na nošenje oglavine, zbog toga što radi nešto što nikada ranije nije činilo, ždrebe se otima, opire i koleba, ali neprekidnim ponavljanjem i postepenim vežbanjem postaje naviknuto. Kada se ždrebe naviklo na oglavinu, krotitelj ga navikava da nosi am. Dok vežba da se navikne na nošenje ama, zbog toga što radi nešto što nikada ranije nije činilo, ždrebe se otima, opire i koleba, ali neprekidnim ponavljanjem i postepenim vežbanjem postaje naviknuto. Kada se ždrebe naviklo na sve to, krotitelj ga vežba u koračanju, skraćenom kasu, brzom kasu, trčanju u krug, propinjanju, ritanju, galopu, jurišu, preskakanju prepona, zaustavljanju. Dok vežba da radi sve te stvari, zbog toga što radi nešto što nikada ranije nije činilo, ždrebe se otima, opire i koleba, ali neprekidnim ponavljanjem i postepenim vežbanjem postaje naviknuto. Kada se ždrebe naviklo na sve to, krotitelj ga nagrađuje trljanjem i timarenjem. I kada dobro, čistokrvno ždrebe savlada tih deset veština, ono je dostojno kralja, dostojno kraljeve službe i smatra se jednom od kraljevih uzdanica.