I opet, potpunim prevazilaženjem područja beskonačne svesti, svestan da „nema ničega”, monah ulazi i ostaje u području ničega. Što god da u tome postoji kao osećaj, opažaj, mentalni obrazac i svest, monah ta stanja vidi kao prolazna, kao patnju, bolest, čir, strelu, nevolju, kao nesreću, nešto strano, u raspadu, prazno, što nije njegovo sopstvo. Okreće svoj um od tih stanja i usmerava ga ka besmrtnom elementu ovako: „Ovo je mirno, ovo je uzvišeno, dakle smirivanje svih mentalnih konstrukcija, napuštanje svih vezanosti, razaranje žudnje, hlađenje strasti, prestanak, nibbāna.” Sa tim kao uporištem, dostiže monah uklanjanje otrova. Ali ako ne dostigne uklanjanje otrova, zbog te strasti za Dhammom, oduševljenja Dhammom, uklanjanjem pet nižih okova, postaje onaj koji će se sigurno preporoditi spontano (u čistim boravištima) i odatle doseže konačno oslobođenje, a da se nikada više ne vrati u ovaj svet. To je put, to je način da se tih pet nižih okova napusti.” „Ako je to put, način da se tih pet nižih okova napusti, kako se onda za neke monahe ovde kaže da su stekli oslobođenje uma, a za druge da su stekli oslobođenje mudrošću?” „Zato, Ānanda, što postoji razlika u njihovim sposobnostima.” Tako reče Blaženi. Zadovoljan, poštovani Ānanda se obradova rečima Blaženoga. Govor Bhaddāliju