Kad je monahov koncentrisan um postao tako pročišćen, blistav, bez i najmanje nečistoće, bez nesavršenosti, prilagodljiv, lako vođen, postojan i stabilan, usmerava ga ka znanju o uklanjanju otrova. Vidi, kao da mu je pred očima: ’Ovo je patnja’… vidi, kao da mu je pred očima: ’Ovo je put koji vodi prestanku otrova.’ Kad zna i vidi tako, monahov um se oslobađa otrova želje za zadovoljstvima čula, otrova želje za bivanjem i otrova neznanja. Kada se oslobodi, tada dolazi znanje: „Slobodan sam.“ On razume: ’Ovo je poslednje rođenje, proživljen je svetački život, učinjeno što je trebalo učiniti. Nema više preporađanja u bilo koji oblik bivanja.’ I to je, Udāyine, više i mnogo plemenitije stanje, radi čijeg ostvarenja monasi žive svetačkim životom predvođeni mnome. To su, Udāyine, viša i mnogo plemenitija stanja, radi čijeg ostvarenja monasi žive svetačkim životom predvođeni mnome.“ Kad ovo bi rečeno, asketa Sakuludāyin reče Blaženome: „Izvrsno, poštovani gospodine! Izvrsno! Baš kao kad bi neko ispravio ono što je stajalo naglavce, otkrio skriveno, pokazao put zalutalome ili upalio svetiljku u tami tako da oni koji imaju oči mogu da vide, tako je i učitelj Gotama, na više različitih načina, razjasnio Dhammu. Uzimam učitelja Gotamu za utočište, njegovo učenje i zajednicu monaha za utočište. Želeo bih da se pridružim beskućnicima pod vođstvom učitelja Gotame i primim puno zaređenje.“