Kako sam to lično saznao, video, otkrio, ustanovio, doživeo mudrošću ovako: ’Kad neko oseća drugu vrstu ni bolnog ni prijatnog osećaja, štetna stanja se u njemu smanjuju, a korisna uvećavaju’, upravo zbog toga vam kažem: ’Uđite i boravite u takvoj vrsti ni bolnog ni prijatnog osećaja.’ Monasi, ja ne kažem za sve monahe da imaju još posla koji treba marljivo da obave; niti kažem za sve monahe da nemaju više posla koji treba marljivo da obave. Za one monahe koji su arahanti, sve otrove uklonili, proživeli svetački život, učinili što je trebalo učiniti, odložili tovar, dosegli sopstveni cilj, raskinuli okove bića i potpuno su oslobođeni krajnjim znanjem, ne kažem da imaju još posla koji treba marljivo da obave. A zašto? Oni su marljivo obavili svoj posao; više nisu u stanju da budu nepažljivi. Za one monahe na višem putu, čiji umovi još nisu dosegli cilj i koji još idu ka najvišoj sigurnosti od ropstva, kažem da imaju još posla koji treba marljivo da obave. A zašto? Kada ti poštovani na pravi način koriste mesta za boravak, druže se sa pravim prijateljima i usavršavaju svoje duhovne moći, oni mogu kroz sopstveno razumevanje, svako za sebe, ovde i sada, stići i ostati na tom najvišem cilju svetačkog života radi kojeg sinovi dobrih porodica napuštaju dom i odlaze u beskućnike. Videvši taj plod marljivosti za te monahe, kažem im da imaju još posla koji treba marljivo da obave.