Onda Raṭṭhapāla otide do Blaženoga pokloni mu se, sede sa strane i reče: „Poštovani gospodine, želeo bih da posetim svoje roditelje, ukoliko imam dopuštenje od Blaženoga.“ A Blaženi proniknu u um poštovanog Raṭṭhapāle. Kad je video da Raṭṭhapāla nije u stanju da napusti vežbanje i vrati se nižem životu, reče: „Sada je vreme, Raṭṭhapāla, učini ono što misliš da treba.“ Poštovani Raṭṭhapāla ustade sa svog mesta, pokloni se Blaženome te pazeći da mu on ostane sa desne strane, otide. Pospremi mesto na kojem je boravio, uze prosjačku zdelu i gornji ogrtač, te se zaputi u pravcu Thullakoṭṭhite. Idući od sela do sela, na kraju stiže u Thullakoṭṭhitu. Tu se smestio u Migāćīra vrtu kralja Koravye. A kad je bilo jutro, obukao se, uzeo svoju prosjačku zdelu i gornji ogrtač, pa krenu do Thullakoṭṭhite da prosi hranu. Proseći hranu od kuće do kuće, stiže on i do kuće svoga oca. Tom prilikom Raṭṭhapālin otac je sedeo u prostoriji kraj glavnog ulaza, gde su ga češljali. Kada je još izdaleka video poštovanog Raṭṭhapālu kako dolazi, reče: „Naš sin jedinac, drag i voljen, postao je beskućnik zbog tih ćelavih danguba.“ Tako u kući svoga oca poštovani Raṭṭhapāla nije dobio ni hranu, niti učtivo odbijanje; umesto toga, dobi samo pogrde. Upravo tada sluškinja jednog od njegovih rođaka spremala se da baci neku već ustajalu kašu. Videvši je, poštovani Raṭṭhapāla joj se obrati: „Sestro, ako se spremaš da tu hranu baciš, sipaj je onda u moju zdelu.“ Dok je sipala kašu, prepoznade ona karakteristična obeležja njegovih ruku, stopala i glasa. Zato ode do njegove majke i reče: „Gospođo, želim da znate da se vaš sin Raṭṭhapāla vratio.“