A šta je, Ānanda, taj put, taj način da se pet nižih okova napusti? Tako, odvajanjem od predmetâ vezivanja, napuštanjem štetnih stanja, potpunim smirivanjem inertnosti tela, sasvim obuzdanih čula, bez mentalnih nečistoća, monah ulazi i ostaje na prvom stupnju zadubljenja, koji je praćen usmerenom mišlju i istraživanjem, uz ushićenje i zadovoljstvo rođeno iz osame. Što god da u tome postoji kao materijalni oblik, osećaj, opažaj, mentalni obrasci i svest, monah ta stanja vidi kao prolazna, kao patnju, bolest, čir, strelu, nevolju, kao nesreću, nešto strano, u raspadu, prazno, što nije njegovo sopstvo. Okreće svoj um od tih stanja i usmerava ga ka besmrtnom elementu ovako: „Ovo je mirno, ovo je uzvišeno, dakle smirivanje svih mentalnih konstrukcija, napuštanje svih vezanosti, razaranje žudnje, hlađenje strasti, prestanak, nibbāna.” Sa tim kao uporištem, dostiže on uklanjanje otrova. Ali ako ne dostigne uklanjanje otrova, zbog te strasti za Dhammom, oduševljenja Dhammom, uklanjanjem pet nižih okova, postaje onaj koji će se sigurno preporoditi spontano (u čistim boravištima) i odatle doseže konačno oslobođenje, a da se nikada više ne vrati u ovaj svet. To je put, to je način da se tih pet nižih okova napusti. I opet, smirivanjem usmerene misli i istraživanja, monah ulazi i ostaje na drugom stupnju zadubljenja… I opet, slabljenjem ushićenja… monah ulazi i ostaje na trećem stupnju zadubljenja… I opet, napuštanjem zadovoljstva i bola… monah ulazi i ostaje na četvrtom stupnju zadubljenja, koji nije ni bolan ni prijatan, a čini ga čista svesnost, zasnovana na spokojstvu. Što god da u tome postoji kao materijalni oblik, osećaj, opažaj, mentalni obrazac i svest, monah ta stanja vidi kao prolazna… kao nešto što nije njegovo sopstvo. Okreće svoj um od tih stanja i usmerava ga ka besmrtnom elementu… To je put, to je način da se tih pet nižih okova napusti.