Zamisli, Udāyine, bogatog kućedomaćina ili kućedomaćinovog sina, s velikim bogatstvom i imanjem, s ogromnim brojem zlatnih poluga, ogromnim brojem ambara, ogromnim brojem njiva, ogromnim brojem polja, ogromnim brojem žena i ogromnim brojem robova i robinja. I on možda ugleda monaha u manastirskom parku, kako sedi u hladu drveta, ruku i nogu opranih posle ukusnog obroka, posvećenog razvijanju sopstvenog uma. Na to pomisli: ’Kako je prijatan život askete! Kako je zdrav život askete! Kad bih samo mogao da obrijem kosu i bradu, obučem žuti ogrtač i napustim dom, te odem u beskućnike!’ I kako je u stanju da napusti ogroman broj zlatnih poluga, ogroman broj ambara, ogroman broj njiva, ogroman broj polja, ogroman broj žena i ogroman broj robova i robinja, u stanju je da obrije kosu i bradu, obuče žuti ogrtač i napusti dom, te ode u beskućnike. A onda zamisli nekoga ko kaže: ’Lanci kojima je ovaj kućedomaćin ili kućedomaćinov sin vezan, tako da jeste u stanju da napusti svoj ogroman broj zlatnih poluga… svoj ogroman broj robova i robinja, obrije kosu i bradu, obuče žuti ogrtač i napusti dom, te ode u beskućnike–za njega su oni snažna, čvrsta, uska, neraskidiva omča i debeli jaram.’ Da li bi on govorio istinu?” „Ne, poštovani gospodine. Lanci kojima je taj čovek vezan, tako da jeste u stanju da napusti svoj ogroman broj zlatnih poluga… svoj ogroman broj robova i robinja, obrije kosu i bradu, obuče žuti ogrtač i napusti dom, te ode u beskućnike– za njega su oni slaba, meka, trula, šuplja omča.” „Isto tako, Udāyine, ima ovde sinova dobrih porodica koji, kada im kažem ’Napusti to’… oni to napuste i ne pokazuju nepoštovanje prema meni i onim monasima koji žele da vežbaju. Kada to napuste, žive mirno, bez uznemirenja, zahvaljujući tuđim darovima, uma (osamljenog) poput divljeg jelena. Tada za njih ta stvar postane slaba, meka, trula, šuplja omča.