Tako, Đīvaka, monah živi zavisan od nekog sela ili grada. Takav monah živi obasjavajući jednu stranu sveta umom prožetim prijateljskom ljubavlju, isto tako i drugu, isto tako i treću, isto tako i četvrtu; takođe iznad, ispod, unaokolo, svuda i svakoga, kao i sebe; živi on obasjavajući čitav svet umom prožetim prijateljskom ljubavlju, obilnom, uzvišenom, nemerljivom, bez ikakvog neprijateljstva i zlovolje u sebi. Onda kućedomaćin ili kućedomaćinov sin ode do njega i pozove da sutradan dođe na obrok u njegov dom. Monah, ako tako želi, prihvati poziv. Kada noći dođe kraj, ujutro, obuče se, uzme svoju zdelu i gornji ogrtač, pa ode do doma kućedomaćinovog ili kućedomaćinovog sina i sede na pripremljeno mesto. Onda ga kućedomaćin ili kućedomaćinov sin posluže ukusnom hranom. A on ne razmišlja: Kako je dobro što me kućedomaćin ili kućedomaćinov sin služe tako ukusnom hranom! Kad bi me samo kućedomaćin ili kućedomaćinov sin posluživali tako ukusnom hranom i ubuduće! Monah tako ne razmišlja. Jede tu hranu ne vezujući se za nju, ne zanosi se njome i nije njome opsednut–uviđa opasnost u tome i zahvaljujući razumevanju uspeva da izbegne zamku. Šta misliš, Đīvaka? Da li bi u takvoj prilici monah uradio nešto na svoju nesreću ili na nesreću drugog ili na nesreću obojice? Zaista ne bi. Zar onda taj monah u takvoj prilici ne jede hranu kojoj se ne može ništa prigovoriti? Jede, poštovani gospodine. A ja sam ovako čuo: Brahmā boravi u prijateljskoj ljubavi. A Blaženi je moj vidljivi svedok tome; jer Blaženi boravi u prijateljskoj ljubavi. Đīvaka, svaku strast, svaku mržnju, svaku obmanutost iz kojih bi zlovolja mogla nastati, Tathāgata je napustio, sasekao ih u korenu, načinio poput palminog panja, uklonio ih, tako da se u budućnosti više ne mogu javiti. Ako se to što si rekao na ovo odnosi, onda ga odobravam. Poštovani gospodine, ono što sam govorio odnosilo se upravo na to.