„Mālunkyāputta, sećaš li se kome sam izložio tih pet nižih okova na takav način? Ne bi li te sledbenici drugih učenja pobili poređenjem s detetom? Malo, nežno dete što leži u kolevci čak i nema pojam „osobe”, pa kako se onda u njemu može javiti verovanje da postoji trajna osoba? Pa ipak, u njemu leži prikrivena sklonost ka verovanju kako postoji trajna osoba. Malo, nežno dete što leži u kolevci čak i nema pojam „učenja”, pa kako se onda u njemu može javiti sumnjičavost? Pa ipak, u njemu leži prikrivena sklonost ka sumnjičavosti. Malo, nežno dete što leži u kolevci čak i nema pojam „pravila”, pa kako se onda u njemu može javiti vezanost za pravila i rituale? Pa ipak, u njemu leži prikrivena sklonost ka vezanosti za pravila i rituale. Malo, nežno dete što leži u kolevci čak i nema pojam „zadovoljstvo čula”, pa kako se onda u njemu može javiti želja za zadovoljstvima čula? Pa ipak, u njemu leži prikrivena sklonost ka strasti za zadovoljstvima čula. Malo, nežno dete što leži u kolevci čak i nema pojam „bića”, pa kako se onda u njemu može javiti zlovolja prema bićima? Pa ipak, u njemu leži prikrivena sklonost ka zlovolji prema bićima. Zar te sledbenici drugih učenja ne bi pobili poređenjem s detetom?”