„Udāyine, ako bi se neko sećao mnoštva svojih prošlih života, dakle jednog rođenja, dva rođenja… u celini i do detalja, ako bi se sećao mnoštva svojih prošlih života, tada bi možda ili on mene pitao o prošlosti ili bih možda ja njega pitao o prošlosti, te bi ili on možda zadovoljio moj um svojim odgovorom na moje pitanje ili bih možda ja zadovoljio njegov um svojim odgovorom na njegovo pitanje. Ako bi neko duhovnim okom, pročišćenim i superiornim u odnosu na fizičko, video bića kako umiru i ponovo se rađaju i video kako su inferiorna i superiorna, lepa i ružna, srećna i nesrećna… te razumeo kako se bića preporađaju u skladu sa svojim postupcima, tada bi možda ili on mene pitao o budućnosti ili bih možda ja njega pitao o budućnosti, te bi ili on možda zadovoljio moj um svojim odgovorom na moje pitanje ili bih možda ja zadovoljio njegov um svojim odgovorom na njegovo pitanje. Ali, ostavimo po strani prošlost, Udāyine, ostavimo po strani budućnost. Poučiću te Dhammi: Kada ovo postoji, i ono postoji; nastankom ovoga i ono postaje. Kada ovo ne postoji, ni ono ne postoji; nestankom ovoga i ono nestaje.“